Po svemu sudeći, REM će biti samo REMiks jedne te iste propagande. Ovdašnji mediji mahom su politički marketing maskiran u informativni program. Šta onda može da uradi naš Petar Petrović sa uplatnice sa taksom za RTS? Da stisne „Mute“ dugme na daljinskom, da ugasi televizor i da se organizuje.
Apsolutno sam ubeđena da 99 odsto studenata misli da je REM rok grupa (Olivera Zekić, portparolka Regulatornog tela za elektronske medije).
Pod nategnutom pretpostavkom da je 99 odsto studenata uopšte čulo za alternativni rok bend R.E.M., jer dotični je svoj vrhunac imao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina (a prestali su da postoje još 2011), u pitanju jeste zgodna metafora za Regulatorno telo za elektronske medije ili istoimeni REM.
Bend R.E.M. je imao i svoj koncert u Beogradu u Areni 1 na Beogradskom sajmu 2005. godine (dok nam je još neko bitan dolazio da muzicira), koji sam posetio, a kada su današnji studenti bili biološki rođeni.
A „REM“ je i još nešto osim benda: fiziološki fenomen brzog pokreta očiju (Rapid Eye Movement) – dok osoba spava onim najdubljim snom. Otprilike duboko kao i naše regulatorno telo. Akronimi se sami nameću. Regulatorni Ekscesni Mehanizam? Režimski Elektronski Megafon?
Međutim, glede R.E.M. kao benda, od „gubljenja vere“ (Losing My Religion, 1991) u naše regulatorno medijsko telo, ili pitanja o (nacionalnim) frekvencijama Oliveri (What’s the Frequency, Kenneth?, 1994), sve do Radija Slobodna Evropa (Radio Free Europe, 1981), činjenice da ovde „svako pati“ i da je „ponekad sve pogrešno“ (Everybody Hurts, 1992), te kraja sveta kakvog poznajemo – zbog čega se osećamo super (It’s the End of the World as We Know It, And I Feel Fine, 1987), songovi ovog angažovanog američkog benda zapravo su izvrsna muzička podloga za proces izbora novih članova Saveta REM, zar ne? Ako ne poznaju ovu muziku i tekstove, valja upoznati naše studente sa istim.
I zato, možemo li očekivati novi i drugačiji REM koji će raditi svoj posao – ili će u igri biti samo „remiks“ stare pesme nerada i javašluka? U nepravnoj državi u kojoj su konkursi javni, ali se ishodi znaju unapred, izbor novog Saveta REM biće još jedno muziciranje kojim se diriguje sa Andrićevog venca. U trenutku kada bi izbor novog Saveta trebalo da bude korak ka jačanju regulisanja skaradnih medija u Srbiji, ovaj proces je (p)ostao simbol institucionalne krize, političkog uticaja i urušavanja poverenja. Kada bi REM bio mali kuhinjski uređaj, recimo pekač za tople sendviče, uputstvo za upotrebu bi glasilo: „Ne koristiti bez konsultacije sa političkim vrhom. U suprotnom može doći do kratkog spoja medijskih sloboda“.
Bez zezanja, REM jeste ključna institucija za regulaciju elektronskih medija u Srbiji, sa zadatkom da obezbedi poštovanje zakona, profesionalnih standarda i pluralizma u medijskom prostoru. Nezavisnost REM jedan je od preduslova za slobodne i fer izbore, ali i za ispunjavanje obaveza iz pregovaračkog poglavlja 23 u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Ili već nekakvog klastera za koji baš briga i Beograd i Brisel.
A proces izbora novog Saveta REM, koji je trebao da bude sproveden do novembra 2024, zaustavila je nova realnost u vidu novosadske tragedije, ali i dobro poznatih kašnjenja, otkazivanja, netransparentnosti i kršenja zakonskih procedura.
Kritičari celog procesa zato ukazuju na prisustvo kandidata bliskih vladajućim strukturama, uključujući i bivše funkcionere režima i osobe povezane sa prorežimskim medijima. Zatim, Odbor za kulturu i informisanje Skupštine Srbije ozbiljno narušava kredibilitet procesa izbora novog sastava REM. Dok je za novog medijsko-informativnog ministra izabran čovek poznat po javnom spaljivanju zastave Evropske unije i borbi protiv pederluka. Tako da smo od REM koji bi radio svoj posao i logički i praktično, i društveno i kosmički, udaljeni kao žirafa i stiropor.
Šta se dogodilo?
Kao što su Cenzolovka i preostali nezavisni mediji odavno pisali, čak 7 od 18 kandidata za članove REM povlači svoje kandidature upravo zbog raznih pritisaka, te netransparentnosti i nezakonitosti procesa i cele gužve. Jer tvrda čelična stega naprosto mora zategnuti slobodu medija i prateću propagandu, na čemu umnogome preživljava ovaj režim. Uz sendvič i par crvenih za neodlučne i dovučene bašmebrigiste na dan izbora, odnosno na dan prskanja kažiprsta radi zaokruživanja broja 1. I sada REM-u treba novi Savet, pa raspisujemo konkurs koji niko nije video, u roku koji nije ispoštovan, uz kandidate koji se javljaju kao da je u pitanju vaučer za Vrnjačku Banju, a ne telo koje treba da odlučuje ko (ne) sme da nas informiše, a ko da nas informativno zlostavlja.
Skupštinski Odbor za kulturu i informisanje, gde vedre i oblače udarne pesnice režima (predsednica Nevena Đurić, pa Marko Atlagić, Nebojša Bakarec i Nataša Jovanović), organizuje javni poziv za nove članove REM poput „žurke iznenađenja“. Niko ne zna kada je, ko dolazi, i ko pije, a ko plaća garnirane sendviče. Još jednom, iz ove audicije („Ko želi da postane regulator?“) povuklo se sedam kandidata, među njima i profesori omrznutog univerziteta. Jer u žiriju sedi spomenuti skupštinski Odbor. I pošto se ljudi ovde odvajkada ne biraju po stručnosti, već lojalnosti; ne po znanju već po tome koga poznaju. Među preostalim kandidatima su i bivši urednici prorežimskih medija, bivši državni sekretari i budući garantovani ćutolozi. Njihov CV glede nadgledanja medija ogleda se u zaboravljanju slobode govora i izražavanja kada to zatraži partijska centrala.
Dakle, REM, koji bi trebao da bude zaštitnik etičkog i medijskog zdravlja TV-nacije, odavno je izgubio sposobnost da trepne kada se, recimo, pređe crvena linija govora mržnje, i kada se vesti pretvaraju u „Dezinformer“ rijaliti program. Kao npr. na Informer TV, gde četvorica jahača medijske apokalipse šatro komentarišu sopstvene vesti, a zapravo psuju, pljuju, bljuju, vređaju i otvoreno prete bez ikakve regulative između kvarnog mozga i poganog jezika. A ukoliko se i provuče neki izuzetak (koji potvrđuje pravilo), i neki opozicionar ili studentkinja se pojave na nacionalnom ekranu – antena se odmah podešava u pravcu vladajuće frekvencije.
I šta sad?
Pa, moramo se boriti. Studenti koji (iznutra) blokiraju fakultete, odvažno su se odlučili na (spoljašnju ili uličnu) blokadu RTS, a među njihovim zahtevima je bilo i rešavanje pitanja REM. Ukazali su na nezakoniti i neregularni odabir novih članova Saveta koji bi trebao da radi po zakonu i da nešto reguliše. Kao i na potrebu da se proces izbora (pre)ispita i da se nepravilnosti otklone da bi se izbegao nastavak „medijskog mraka“ u našoj Republici.
Međutim, zakonitost, integritet, transparentnost, nepristrasnost i zdrav razum ovde zvuče kao lista za šoping iz Švedske ili Japana. Režim na proteste reaguje tako što ih ignoriše i/ili guši i buši. Drugim rečima, nije REM jedini slep na realnost – ili u spomenutom stanju brzog pokreta očiju (dakle, dubokog sna) – već je i ostatak sistema na istim nacionalnim frekvencijama.
Proces izbora novog Saveta REM, umesto da bude prilika za jačanje nezavisnosti i profesionalizma, postao je simbol političkog uticaja i kršenja zakonskih procedura. Povlačenje kandidata, protesti studenata i upozorenja stručnjaka ukazuju i na duboku krizu poverenja u institucije koje bi trebalo da garantuju slobodu medija i demokratske standarde.
Ali, valja znati i sledeće. REM je simptom i posledica, a ne uzrok. I zato rafalna paljba mitraljezom Maksim po ovoj regulatornoj instituciji jeste lup(et)anje i neće promeniti mnogo. Problem je ceo sistem koji je gradualno gasio, odnosno „upodobljavao“ svaku nezavisnu instituciju, pa i svaku mesnu zajednicu, u produženu ruku vlasti. A kada se biraju jedino „lojalni“, a ne stručni – padaju nadstrešnice i ubijaju ljude. Zato ne iznenađuje ako REM ne vidi ništa sporno u medijskom linču. On je izabran da ne vidi, da ne čuje, da ne govori, poput Saveta sastavljenog od ona tri primata. Umesto da neguje ljude koji će da vide, čuju i govore, odnosno pitaju, raskrinkavaju i kritički misle. Ali kome još trebaju građani umesto podanika?
S druge strane, REM zapravo može da kontroliše medijski prostor, i to u zemlji u kojoj upravo televizija formira mišljenje, stav i dnevni meni prosečnog glasača. Zadatak REM je i da odlučuje ko krši pravila, ko emituje propagandu, i ko sme da emituje šta. Po svemu sudeći, REM će biti samo REMiks jedne te iste propagande. Ovdašnji mediji mahom su politički marketing koji je maskiran u informativni program i to je, otprilike, tako. Neki su i doslovno „Dva minuta (dvadeset i četiri sata?) mržnje“. Šta onda može da uradi naš Petar Petrović sa uplatnice sa taksom za RTS? Da stisne „Mute“ dugme na daljinskom upravljaču. I posluša bend R.E.M. iz Atine (u Džordžiji). Ili, još bolje, da ugasi televizor i da se organizuje.
Izvor: https://www.cenzolovka.rs/drzava-i-mediji/novi-rem-ili-remiks/