Kao naučnici, skeptici, ali i obični građani, valja da budemo oprezni i kritični prema pseudonauci. Naime, pseudonauku čini skup uverenja, tvrdnji i praksi koje se lažno predstavljaju kao naučna, ali im manjka dokaza, naučne metodologije, kao i otvorenosti za pobijanje i kritiku. U pitanju je lažna nauka u kostimu ili pod maskom prave nauke, jednostavno rečeno.
Primeri pseudonauke su brojni: astrologija, NLO, „alternativna medicina“ (nadrilekarstvo) poput homeopatije, akupunkture ili kiropraktike, kreacionizam, teorije zavere, antivakserski pokret, razni Jetiji i čudovišta iz Loh Nesa (kriptozoologija) i tome slično. I sad, kao što postoji pseudonauka, postoji i – pseudonovinarstvo. Ono ima razne oblike i forme, od ličnih mišljenja prerušenih u činjenice, preko golih reklama koje se izdaju za vesti, pa sve do ogoljenih plagijata, izmišljotina ili propagande (ne)vešto maskiranih u pravo novinarstvo.
U suštini, pseudonovinarstvo je svaki medijski sadržaj kojim se krši medijska etika, ali se predstavlja kao legitimna vest. U pitanju je sadržaj koji oponaša izgled ili imitira strukturu novinarstva (vest u dnevnoj štampi, ili jutarnji program i dnevnik na televiziji), ali mu nedostaju njegove suštinske vrednosti – istinitost, etički standardi, provera činjenica i, pre svega, uređivačka nezavisnost. Često prikriva ili maskira političke i ideološke stavove, propagandu ili dezinformacije kao prave vesti. Pseudonovinarstvo je lažno novinarstvo, šatro-novinarstvo ili kobajagi-novinarstvo koje je indiferentno prema istini, te se stručno može nazvati i proseravanjem, odnosno kenjažom (bullshit).
I sad, da bismo skeptično konzumirali vesti, i razlučili novinarstvo od pseudonovinarstva, prvo moramo biti u stanju da procenimo kvalitet i verodostojnost svakog izvora informacija na koji se oslanjamo. Svaku vest valja ispratiti do izvora, a zatim unakrsno proveriti u nekoliko drugih izvora kako bi se neobjektivnosti što više potrle. To podrazumeva i prepoznavanje određenih obrazaca novinarskog ponašanja, zamki i znakova da se nekoj informaciji ne sme verovati. A ko ima vremena, volje, pa i znanja za sve to? I onda, kako prepoznati pseudonovinarstvo? Koje su crvene zastavice, recimo to na srpskohrvatskom?
Kako u izvrsnoj studiji „Vodič kroz vasionu za skeptike“ (2018) ističe publicista i komunikator nauke u javnosti Stiven Novela, uobičajene karakteristike pseudonovinarstva su sledeće: pristrasnost i guranje agende (koristi se politička, komercijalna ili ideološka agenda umesto objektivnog informisanja javnosti), senzacionalizam (prednost se daje emocionalnom uticaju ili šok-efektu, a ne tačnosti informacija), klikbejt naslovi (koriste se obmanjujući ili preuveličani naslovi kako bi se privukla pažnja), lažni stručnjaci ili anonimni izvori (oslonac o neproverene ili sporne autoritete), nedostatak provere činjenica (iznose se tvrdnje bez prethodne provere ili navođenja izvora), i nedostatak odgovornosti (često nema transparentnosti u vezi sa uređivačkim standardima ili novinarskom etikom). A umemo li da prepoznamo i o(t)pišemo ove komponente i karakteristike pseudonovinarstva ili jok? Jer pisalo je u novinama ili rekli su na televiziji?
Savremeno doba se neretko naziva informacijskim dobom, ali se jednako tako može nazvati i erom dezinformacija. Naravno, iskrivljene, lažne ili rđave informacije postojale su od kada postoji i razmena informacija. Čuveni primer je opaska „Neka jedu kolače“ Marije Antoanete, što ona nikada nije izjavila, a što je kao lažnu vest propagandno izmislio veliki društveni mislilac Žan-Žak Ruso. Međutim, tehnologija je pospešila prenošenje svih informacija, poput plime koja podjednako podiže i dobre i loše čamce. Umesto slobodne razmene informacija na tržištu ideja, internet i društvene mreže su postali stecište obmana, laži, dezinformacija i manipulacija. Kako navodi Stiven Novela, „ne igra svako pošteno, a oni nepošteni kvare igru svima“.
Živimo u postistinitoj eri, ili dobu bašmebrigizma za istinu. Na delu je prava, pravcijata zbrka. A jedino rešenje je u medijskom opismenjavanju, odnosno potrebi da svako za sebe bude pronicljiv i skeptičan konzument vesti
Uzgred, o samoj nauci je vraški teško komunicirati u javnosti, pa naučne informacije često skliznu u poluinformacije, zabavu i razonodu, ili čak otvoreno pseudonovinarstvo. Uostalom, šta su „vesti iz nauke“ u (našim) medijima? Grupa neimenovanih „naučnika sa univerziteta tog-i-tog“ otkrila je nešto naučno i javno popularno i to je to. A to je da konzumacija crvenog vina produžava život (jupi!), da je otkrivena nova planeta na kojoj je moguć život, da je taj život ukinut za još jednu živu vrstu koja je izumrla, i – popularna psihologija koja pojeftinjuje naučnu psihologiju.
Pa i na famoznom BBC na srpskom jeziku, vesti iz nauke su sledeći infotainment naslovi: „Naučnici napravili najmanju violinu na svetu“, „Ugroženi puževi veličine graška spašeni od izumiranja“, „Kako mačke prepoznaju vlasnika“ i „Kolagen: Tajna savršene kože ili marketinška fama?“.
Iako stotine hiljada naučnika svakodnevno krckaju tu nauku otkrivajući tajne kosmosa, deder mačke, kolagen i male violine za narod i sve koji se tako osećaju.
Zatim, u udarnom terminu (nedelja, 20h) na rahmetli TV B92, emisiju „Teorije zavera“ već vodi problematični Saša Borojević gde se bavi „misterioznim događajima“ i „kontroverznim temama“. I gde najčešće plaši roditelje sveprisutnim pedofilima, ljudima-gušterima i ostalim pederima. Slično je i sa emisijama poput „Posle ručka“ (TV Happy) i „Ni 5 ni 6“ (TV Kurir) Jovane Grgurević i nebrojenim drugim.
Ipak, mnogo veći izazov od malih violina i „misterije“ sletanja na Mesec, satanista ili ukradenih beba, jeste pseudonovinarstvo koje proizvodi – lažne vesti iz politike. Politički šarlatani ili nadrilekari su posebno opasna sorta. Najrazornije oblike političkih lažnih vesti nije teško uočiti, pošto se u njima protura upadljiva agenda. Ili jeste? Ako se na TV Happy, na primer, kao vojno-bezbednosna analiza svako prokleto veče gura – ruska strana u ratu u Ukrajini? Ovakva agenda tipično potiče od izvora na lošem glasu ili služi za to da bi se nešto prodavalo – ali spomenuta pseudotelevizija ima nacionalnu frekvenciju u nas?
Pseudonovinarstvo i pseudonovinare u Srbiji odlikuje kilavo maskiranje. Jer nam često i otvoreno govore – za koga treba da glasamo. I kako se valja diviti mudroj politici predsednika Aleksandra Vučića. I kako političku opoziciju i studentski pokret čine ustaše, teroristi, strani plaćenici i domaći izdajnici.
Ali, ovo je već gola propaganda (na koju dobar deo javnosti nije imun, naprotiv). Postoje sve ređi prostori visokog nivoa novinarskih i akademskih veština – a postoje i prostori satkani od čiste prevare, propagande ili „mamaca za kliktanje“ poput čudotvornih pilula za mršavljenje.
Međutim, podjednako su česti i oni suptilniji oblici dezinformisanja poput pseudonovinarstva. Reč je o izvorima koji imaju format tradicionalnog novinarstva, ali i jasnu ideološku naklonost ili program. Stepen ideološke pristrasnosti tada je fin, suptilan, neupadljiv i neočigledan. Ponekad se iskreno trude da budu politički i ideološki neutralni – ili bar uravnoteženi. Ali, naginju određenom političkom stanovištu, lažno pokušavajući da zauzdaju svoju pristrasnost. Ili, imaju jasno i otvoreno političko opredeljenje – prorežimsko – ali ulažu nekakve napore da rade u okvirima razumnog novinarskog kvaliteta, time prikrivajući svoju agendu i propagandni karakter. Ipak, politički program tada se stavlja iznad novinarskog kvaliteta. Bezobzirno se odabiraju vesti koje im odgovaraju i slobodno ih izvrću da bi se uklopile u političku narativčinu kojoj služe. U nekoj tački, oni prestaju da budu novinari i postaju pseudonovinari – ne prodaju vesti, već narativ koji nazivaju vestima. I to je odistinsko pseudonovinarstvo. Zvuči poznato? Kao srpski „javni servis“ možda?
Lažne vesti su stvarna pojava. Danas je poznato i dokazano da postoje internet-lokacije gde se iz najrazličitijih pobuda izmišljaju neistinite novinarske priče. Kod njih nema autentičnog novinarskog procesa niti mehanizma kontrole kvaliteta, već samo proseravanja sa agendom. Njihove priče su izmišljotine pod krinkom vesti, optimizovane i plaćene da privuku „klikove“, kao i glasače. Namenjene su emocionalnom podražaju kojim se ljudima privlači pažnja, a deluju zaveraški tajno i misteriozno. Uz to, u džungli ili šumi informacija, šumovi su neminovnost. Većina ljudi i onako čita samo naslove vesti na društvenim mrežama.
Na kraju, Tomas Džeferson je vrhunski poručio: „Na vašu molbu da kažem svoje mišljenje o tome kako bi trebalo uređivati novine da bi nam one donele najveću korist, odgovor bi glasio: Tako što ćete ih ograničiti na istinite činjenice i zdrave principe. Bojim se, doduše, da bi takve novine pronašle malo pretplatnika. Gorka je istina da čak ni gušenje slobode štampe ne bi moglo potpunije lišiti naciju njenog korisnog učinka nego nekontrolisano prepuštanje prostituisanju u službi laži“.
Dakle, malo je i do nas. Savremeni mediji su i blagoslov i prokletstvo za nauku, ali i istinito informisanje. S jedne strane, naučna otkrića ovako pristižu do šire javnosti, čime se podižu naučna informisanost i naučna pismenost među građanima. S druge strane, tu je izazov pseudonovinarstva i drugih sila poput – senzacionalizma, obične novinarske lenjosti, ideološki motivisanih dezinformacija, pa i ogoljenih obmana. Za sve to nema prostog rešenja.
Živimo u postistinitoj eri, ili dobu bašmebrigizma za istinu. Na delu je prava, pravcijata zbrka. A jedino rešenje je u medijskom opismenjavanju, odnosno potrebi da svako za sebe bude (postane) pronicljiv i skeptičan konzument vesti. Mnogi od nas su vremenom naučili da, među onim sitnim slovima na ambalaži, provere udeo šećera u slatkišu ili hrani koju kupujemo. Zašto ne učinimo isto sa „zašećerenim“ pseudovestima?
Izvor: https://www.cenzolovka.rs/mediologija/sta-je-pseudonovinarstvo-nadrinovinari-i-ostali-vucicevici/