Okovana sloboda

Nemojte nam čestitati slobodu medija. Posebno ne u danu kada se širom sveta, pa i ovde, tobože slavi sloboda medija. Nemojte, nije pristojno. Uvredljivo je, licemerno i neiskreno.

U zemlji u kojoj ubistva novinara decenijama ostaju nerešena, u kojoj se novinari zatvaraju, a novinarska pitanja doživljavaju kao napad, u kojoj se kritička reč proglašava udarom na državu, u kojoj se novinari ponižavaju, izlažu pretnjama i paljevinom kuća – sloboda medija je okovana.

Ne bilo kojih medija i ne bilo kojih novinara. Onih profesionalnih, časnih i odgovornih. Onih, sateranih u geto, čiji se glas jedva čuje u zaglušujućoj buci propagande, spinova i kreiranja privida.

Ni jedna vlast u ovoj mladoj demokratiji, koja – lako sklizne u autokratiju, nikada nije medije videla kao deo demokratskog procesa, već kao sredstvo za sopstvenu promociju, zataškavanje afera kriminala, ali i batinu za obračun sa neistomišljenicima. Ova je, medjutim, kombinacijom direktnih udara i sofisticiranih uticaja „bez otiska prsta“, stvari dovela do samog savršenstva. Javni interes postao je samo mrtvo zakonsko slovo.

U percepciji javnosti da su „novinari nekada bili na ceni, a da su danas cene na novinarima“, ni sama profesija ne može izbeći svoj deo odgovormosti za sunovrat novinarstva. Naročito mnogih u njoj, koji su mnogo trgovali.

S druge strane, tačno je da pošteno novinarstvo grca u nemaštini i da je stigmatizovano, ali teško može da se opravda za nedovoljni esnafski otpor, tek sporadičnu solidarnost i učestali oportinizam. Ni za konformističko bekstvo u društvene mreže i uzmicanje pred primitivizmom i govorom mržnje…

Olako je previdelo kliničku smrt činjenica i dominaciju emocija i uverenja. Danas ako im činjenice protivreče, utoliko gore po njih.

Oni koji se lažno predstavljaju kao mediji i novinari, sve zajedno sa njihovim političkim mentorima, propagandnim štabovima i armijom naklonjenih analitičara, u medjuvremenu se nalivaju šampanjcem.

A javnost? Deo javnosti, onaj najvidljiviji, ostrašćen je i ušančen u duboko suprotstavljenim rovovima. Bez obzira na to čiji navijački dres nosio, od medija i novinara očekuju da se svrstaju i budu nečiji. Baš kao i njihovi politički predvodnici. Nezamislivo im je da novinari i mediji budu svoji i rade isključivo u interesu javnosti. Takve ignorišu, jeri ih uopšte i ne interesuju.

Prepostavljeno većinski deo javnosti, one ćutljive, ali nezadovoljne, uglavnom zabija glavu u pesak, po principu „politika me ne interesuje“ ili nikome neveruje, jer su „svi isti“. Te „jednačine“ neka rešavaju političari, ali je muka u tome što se ni novinarstvu više ne veruje, U sinergiji spoljnih i unutrašnjih razloga, profesija je već kompromitovana do mere da je danas skoro sramota reći da si novinar.

Svemu tome pogoduju i globalne tektonske promene, povratak suverenizma na velika vrata, podizanje zidova izmedju država i naroda, očigledna premoć stabilokratije nad demokratijom, zloupotreba digitalnih medija i zastrašujući razvoj veštačke inteligencije, koja je uveliko kročila u medije.

Ako je 20. vek bio zlatno doba novinarstva, realna je opasnost da će u 21. veku znalačko, kreativno, pošteno i odgovorno novinarstvo biti iskorenjeno, uprkos neumornim pokušajima da se modernizuje. Ukoliko ne dodje do velikog preokreta, opstaće propaganda, mutanti, virtuelni novinari, verovatno i roboti.

Tada će se, međutim, slaviti neki drugi dan. Ne slobode medija, nego sećanja na njih.

Zoran Sekulić, vlasnik i direktor novinske akencije FoNet i član upravnog odbora Asocijacije medija

Najnovije